Dženana Šehanović Sarajlić: Muzika je moj način izražavanja i komuniciranja sa svijetom

Pijanistica Dženana Šehanović Sarajlić

Pijanistica Dženana Šehanović Sarajlić, odrasla u Tuzli, klavir svira od pete godine, a sa 14 godina postala je najmlađa studentica u historiji Muzičke akademije u Zagrebu. Nastupala je širom Evrope, a posebno pamti koncerte u Pakistanu. Uoči koncerta s violinistom Robertom Lakatošem 23. novembra u BKC-u govori o muzici, odricanjima, doktorskom studiju, majinčinstvu i stilu.

Muzika i karijera

Klavir ste počeli svirati sa pet godina. Sjećate li se trenutka kada ste shvatili da je to Vaš životni put?

Ne znam da li sam tada, kao djevojčica od pet godina, mogla biti svjesna da će klavir obilježiti cijeli moj život, ali znam da je muzika od najranijeg djetinjstva bila nešto čemu sam se potpuno i prirodno prepuštala. Vremenom je ljubav prerasla u poziv, a klavir je postao mnogo više od instrumenta – postao je moj način izražavanja, razmišljanja i komuniciranja sa svijetom. Danas ne mogu zamisliti svoj život bez muzike.

Sa 14 godina postali ste najmlađa studentica u historiji Muzičke akademije u Zagrebu. Kako je izgledalo biti djevojčica među odraslim studentima?

To je bilo jedno od najvažnijih, ali i najzahtjevnijih razdoblja mog života. Sa četrnaest godina našla sam se u potpuno novom okruženju, među mnogo starijim kolegama, sa ozbiljnim akademskim obavezama i odgovornostima. S jedne strane, bila sam dijete koje je još uvijek trebalo bezbrižnost svog uzrasta, a s druge, već sam živjela život koji je zahtijevao veliku disciplinu i zrelost. Mislim da me je to iskustvo oblikovalo ne samo kao muzičarku nego i kao osobu. Vrlo rano sam naučila da talent otvara vrata, ali da su rad, odgovornost i istrajnost ono što vas kroz njih vodi.

Šta ste u tim godinama morali žrtvovati, a šta Vam je muzika dala zauzvrat?

Svaki ozbiljan umjetnički put podrazumijeva određena odricanja. Moje djetinjstvo i mladost bili su u velikoj mjeri ispunjeni vježbanjem, putovanjima, nastupima i obavezama. Bilo je manje spontanosti i vremena za neke stvari koje su moji vršnjaci podrazumijevali. Ali zauzvrat sam dobila jedan nevjerovatno bogat unutrašnji svijet, priliku da upoznajem ljude, kulture i umjetnike, da putujem i da kroz muziku doživim emocije koje je ponekad teško izraziti riječima. Danas sve to posmatram kao dio svog životnog puta, a ne kao izgubljeno vrijeme.

Ko je bio Vaša najveća podrška: porodica, profesori ili neko treći?

Porodica je bila temelj svega. Bez podrške i razumijevanja najbližih, posebno u godinama kada sam vrlo rano krenula putem profesionalnog bavljenja muzikom, mnogo toga ne bi bilo moguće. Naravno, neizmjerno su važni i profesori koji prepoznaju potencijal, usmjeravaju vas i u pravom trenutku znaju postaviti izazov pred vas. Mislim da je za umjetnika izuzetno važno imati ljude koji vjeruju u njega, ali i one koji od njega očekuju više.

Odrasli ste u Tuzli. Koliko Vas je taj grad oblikovao kao umjetnicu?

Tuzla je mjesto mojih početaka i uvijek će imati posebno mjesto u mom životu. Tu su moje prve uspomene, prvi susreti s muzikom i prvi koraci na umjetničkom putu. Mislim da čovjek, bez obzira na to gdje ga život odvede, u sebi uvijek nosi nešto od mjesta iz kojeg je krenuo.

Nastupali ste širom Evrope. Postoji li koncert ili koncertni doživljaj koji nikada nećete zaboraviti?

Svaki koncert nosi neku svoju priču i posebnu energiju. Neki ostanu u sjećanju zbog prostora u kojem se održavaju, neki zbog publike, a neki zbog posebne umjetničke povezanosti s kolegama na sceni. Pamtim nastupe u Pakistanu, u Islamabadu i Faisalabadu kao posebne jer sam otišla na drugi kraj svijeta i svirala s njihovim najboljim muzičarima, to je bilo baš jedno nevjerovatno iskustvo.

Kako izgleda Vaš običan dan? Koliko sati dnevno vježbate?

Moj dan rijetko izgleda potpuno isto, jer podrazumijeva nekoliko različitih uloga i obaveza. Tu su pedagoški rad, priprema nastave, individualno vježbanje, koncertne pripreme, doktorski studij i porodica. Kada se približava koncert, prioriteti se mijenjaju i mnogo više vremena posvećujem radu za klavirom. Vježbanje nije samo pitanje broja sati nego i koncentracije, organizacije i kvaliteta rada. Trenutno vježbam između 4 i 6 sati, jer pripremam koncert. Naučila sam da je kontinuitet mnogo važniji od povremenog išcrpljujućeg rada.

Kako uspijevate uskladiti doktorski studij, koncerte i privatni život?

Iskreno, nije uvijek jednostavno. Umjetnički život zahtijeva mnogo vremena, a uz to sam i majka, supruga i pedagog. Ponekad imam osjećaj da se nekoliko različitih života odvija istovremeno. Ključ je u dobroj organizaciji, ali i u tome da čovjek nauči prihvatiti da ne može baš svaki dan sve postići. Doktorski studij za mene predstavlja važan profesionalni i lični cilj i ne želim odustati od njega. Vjerujem da je važno da žena ne prestane njegovati vlastite ambicije i snove, bez obzira na brojne životne uloge koje ima.

Imate li tremu pred nastup i kako se smirujete?

Mislim da je određena doza treme potpuno prirodna i čak poželjna. Ona govori da vam je stalo do onoga što radite. Ne bih rekla da je cilj potpuno ukloniti tremu, nego naučiti kako je pretvoriti u pozitivnu energiju. Najviše mi pomažu dobra priprema, koncentracija i unutrašnji mir. Kada izađem na scenu, nastojim prestati razmišljati o sebi i prepustiti se muzici. Tada sve ostalo postaje manje važno.

Kako je došlo do saradnje sa Robertom Lakatošem i šta publika može očekivati 23. novembra u BKC-u?

Robert je izuzetan violinista, umjetnik snažnog temperamenta, tehničke sigurnosti i izražajne muzikalnosti. Naš program čine djela koja zahtijevaju visok nivo tehničke i umjetničke spremnosti, ali i posebnu međusobnu komunikaciju. Publika može očekivati veče posvećeno vrhunskoj muzici, snažnim emocijama i dijalogu violine i klavira. Posebno mi je drago što ćemo ovaj program predstaviti sarajevskoj publici u prostoru BKC-a.

Šta biste poručili roditeljima čija djeca pokazuju talenat za muziku?

Prije svega, poručila bih im da podrže dijete, ali da ga ne opterećuju vlastitim ambicijama. Muzika treba biti prostor razvoja, radosti, discipline i kreativnosti, a ne izvor pritiska. Talent je dragocjen, ali bez rada, strpljenja i ljubavi prema onome što radite teško može doći do punog izražaja. Važno je pronaći dobrog pedagoga i djetetu omogućiti da razvija svoj potencijal vlastitim tempom. I najvažnije – ne treba svako dijete postati profesionalni muzičar da bi mu muzika obogatila život.

Šta biste poručili ženama koje misle da je kasno da počnu svirati neki instrument?

Nikada nije kasno da čovjek sebi pokloni nešto što ga ispunjava. Naravno, profesionalni put i put ljubavi prema muzici nisu isto, ali muzika nije rezervisana samo za one koji su instrument počeli svirati u ranom djetinjstvu. Ne mora svaki cilj biti takmičenje, diploma ili profesionalna karijera. Nekada je najveći uspjeh upravo to što ste sebi dali priliku da naučite nešto novo i unesete umjetnost u svoju svakodnevicu.

Moda i ljepota

Poznati ste po upečatljivom stilu. Kako biste opisali svoj modni izraz?

Rekla bih da je moj stil spoj elegancije, ženstvenosti i određene doze glamura. Volim odjeću koja ima karakter, koja je upečatljiva, ali istovremeno sofisticirana. Ne volim kada moda potpuno zasjeni osobu koja je nosi. Za mene je najvažnije da se u onome što nosim osjećam lijepo, samouvjereno i autentično. Volim detalje koji čine razliku, lijepe materijale i komade koji imaju neku posebnu estetiku.

Kako birate haljinu za koncert? Šta Vam je važnije, izgled ili udobnost za sviranje?

Kod koncertne haljine važno mi je da postoji sklad između estetike i funkcionalnosti. Scenski nastup podrazumijeva i vizuelni doživljaj, jer publika umjetnika doživljava svim čulima. Volim elegantne i upečatljive kreacije, ali haljina mora omogućiti slobodu pokreta, posebno u predjelu ramena i ruku. Nikada ne bih žrtvovala kvalitet izvođenja zbog odjeće. Idealna je ona kreacija u kojoj se osjećam lijepo, a istovremeno potpuno slobodno za klavirom.

Koliko Vam je važno da se publici predstavite i vizuelno, a ne samo muzikom?

Smatram da je koncert cjelovit umjetnički doživljaj. Muzika je uvijek u središtu i ona mora biti najvažnija, ali vizuelni identitet umjetnika doprinosi atmosferi i načinu na koji publika doživljava nastup. Volim estetiku, lijepo oblikovan scenski prostor, odjeću i detalje. Vjerujem da se elegancija i umjetnost prirodno nadopunjuju, ali nikada ne smiju postati važnije od samog umjetničkog sadržaja.

Kakav stil nosite van scene, u svakodnevnom životu?

U svakodnevnom životu volim spoj udobnosti i elegancije. Ne mora svaki dan biti poseban povod da bih se lijepo obukla. Volim kada i jednostavna kombinacija ima neki zanimljiv detalj. Mislim da stil nije samo pitanje odjeće nego i načina na koji se nosimo, ponašamo i predstavljamo svijetu.

Koji modni komad svaka žena treba imati u ormaru?

Mislim da svaka žena treba imati barem jedan komad u kojem se osjeća posebno lijepo i samouvjereno. Za mene je to možda elegantna crna haljina, jer je bezvremenska, prilagodljiva i uvijek može izgledati drugačije uz odgovarajuće detalje. Ipak, najvažnije je da žena ne gradi svoj stil prema pravilima, nego prema vlastitom osjećaju.

Šta ćemo vidjeti na Vama 23. novembra u BKC-u? Možete li nam otkriti nešto o haljini?

Mogu vam otkriti da pripremam nešto posebno za tu priliku. Volim da koncertna odjeća prati karakter događaja i muzike koju izvodimo. Bit će to kombinacija elegancije, ženstvenosti i scenskog glamura, ali ne bih još otkrivala sve detalje. Neka mali dio iznenađenja ostane za koncertnu večer.