Proglašavali su me ludom kučkom, ali u svemu sam bila u pravu, pogotovo kad sam kidala sliku Ivana Pavla II!
U upravo objavljenim memoarima ‘Sjećanja‘ opisuje stvari koje su postale dijelom pop kulture i u ono vrijeme bile šokantne
Sinead O’Connor je sama, što najviše voli. Provela je pandemiju u malom selu na vrhu planine u Irskoj, gledajući kriminalističke serije, kupujući sitnice preko interneta i prateći informacije na CNN-u. Tog oblačnog popodneva imala je plavi hidžab preko obrijane glave i cigaretu između prstiju, a kad se nagnula nad iPad u svom ostakljenom zimskom vrtu, činilo se kao da je hermetički zatvorena u svoj osobni mali svijet, piše New York Times.
‘Imam sreće’, kazala je, ‘jer uživam u vlastitom društvu’.
Njezina je kućica uređena u živopisnim, jarkim bojama koje iskaču iz monotone pozadine irskog neba. Ruže boje žvakaće gume nižu se uz kućne prozore, a hinduistička božica Durga ispružila je osam ruku preko pokrivača na udobnoj sofi od trešnjinog drveta. Kad je O’Connor (54) tijekom video intervjua omogućila malu iPad turneju po svojoj kući, moglo se primijetiti da je cvijeće umjetno i kupljeno na Amazonu, a lijep par baršunastih stolica zapravo nije stvoren za sjedenje.
‘Namjerno sam kupila neudobne stolice, jer ne volim da mi gosti dugo ostaju’, kazala je. ‘Volim biti sama.’ To je otkrila uz bezobrazan hihot koji je zvučao gotovo kao poziv.
Kidanje papine fotografije
O’Connor je, koliko god se trudila to ne biti, neodoljiva. Ona odiše nježnom prepoznatljivošću, zahvaljujući svom kerubinskom osmijehu, oštrom jeziku i činjenici da slučajno posjeduje jednu od najznačajnijih glava u pop kulturi. Početkom 90-ih O’Connor postala je toliko poznata da su same dimenzije njezine lubanje postale upisane u javnu svijest. Ako se sjećate dviju stvari o njoj, to je onaj krupni plan u videu za svoju verziju ‘Nothing Compares 2 U’ – i onaj događaj kad je zureći u kameru u emisiji ‘Saturday Night Live’, rastrgnula fotografije pape Ivana Pavla II i time ubila vlastitu karijeru.
Ali O’Connor to ne vidi tako. Zapravo se svega sjeća drugačije. Sada je napisala memoare ‘Sjećanja’ koji priču pričaju iz njezine perspektive. ‘Osjećam da me je prvo mjesto na top listi skrenulo s puta, piše ona, ‘a moje kidanje fotografije vratilo me na pravi smjer.’
O’Connor je sebe doživljavala kao prosvjednu pjevačku pankericu. Kad se popela na vrh pop ljestvice, bila je zarobljena.
‘Mediji su od mene stvarali luđakinju jer se nisam ponašala kao što bi se pop zvijezda trebala ponašati’, rekla je. ‘Čini mi se da je biti pop zvijezda gotovo kao biti u nekoj vrsti zatvora. Moraš biti dobra djevojka.’ A to jednostavno nije Sinead O’Connor.
‘Ludo’ je riječ koja obavlja neka prljava kulturna posla. To je uvrnut način referiranuja na mentalne bolesti. Ali to je i skliska oznaka koja nema ništa s načinom na koji čovjekov mozak radi i ima sve s načinom kako je prihvaćena u kulturi. Nazvati nekoga ludim ultimativna je tehnika ušutkivanja. Oduzima osobi njezinu vlastitu subjektivnost.
Do trenutka kada se O’Connor pojavila na ‘SNL-u’, u listopadu 1992. godine, već je bila označena kao luda – zbog bojkota dodjele Grammyja gdje je trebala primiti nagradu za ploču godine (prepoznali su samo ‘materijalnu dobit’, rekla je) i što je odbila svirati ‘The Star-Spangled Banner’ (američku himnu) na početku koncerata (jer državne himne ‘nemaju nikakve veze s glazbom općenito’). Njezin je ugled bio u stalnom riziku.
Luda kučka
‘Nije mi žao što sam to učinila. Bilo je sjajno’, rekla je o svom prosvjedu protiv zlostavljanja u Katoličkoj crkvi. ‘Ali bilo je vrlo traumatizirajuće’, dodala je. ‘Bila je otvorena sezona lova kada su se prema meni ponašali kao prema ludoj kučki.’
Ubrzo nakon tog showa, O’Connor se pojavila na tribini u počast Bobu Dylanu, a kad ju je publika izviždala, bila je toliko zatečena da je isprva pomislila da se sprdaju s njezinom odjećom.
Joe Pesci se u showu ‘Saturday Night Live’ šalio da će je udariti, a kasnije joj se na toj istoj pozornici Madonna rugala na snishodljiv način, trgajući fotografiju seksualnog prijestupnika sa stranica tabloida, Joeyja Buttafuoca. O’Connor je osuđena od strane Lige za klevetu i grupe pod nazivom Nacionalna etnička koalicija organizacija koja je angažirala da valjak uništi stotine njezinih albuma ispred sjedišta njezine diskografske kuće. Washington Times nazvao ju je ‘licem čiste mržnje’, a Frank Sinatra ‘jednom glupom ženskom’.
Memoari Sinead O’Connor stižu u vrijeme kada se čini da kultura želi preispitati ove stare presude. Najbolji komentar ispod emisije ‘Behind the Music’ s O’Connor na YouTubeu glasi: ‘Možemo li se svi složiti da je bila u pravu!’ Vrijeme je dosta toga potvrdilo: seksualno zlostavljanje djece i njegovo zataškavanje u Katoličkoj crkvi više nije javna tajna. Ivan Pavao II konačno je priznao ulogu crkve 2001. godine, gotovo desetljeće nakon O’Connoričinog čina prkosa.
Ali pretjerana reakcija na O’Connor nije se odnosila samo na to je li bila u pravu ili nije; radilo se o vrstama provokacija koje prihvaćamo od žena u glazbi. ‘Ne zato što sam bila slavna ili nešto slično, već zato što sam bila čovjek, imala sam pravo dignuti ruku i reći što osjećam’, rekla je O’Connor. Neki su umjetnici vješti u šokiranju da prodaju više ploča, a drugi ublažavaju svoj politički bijes u ukusnoj glazbi, ali ‘Sinead nije tip koji išta ublažava’, kaže njezin prijatelj Bob Geldof, glazbenik i aktivist. ‘U tome je ona u velikoj mjeri Irkinja.’
Da biste shvatili zašto je O’Connor to što je dospjela na crne liste doživljavala oslobađajućim, morate razumjeti koliko je duboko bila neshvaćena tijekom svoje karijere.
Još je bila tinejdžerica kad je započela rad na svom žestokom, eteričnom prvom albumu, ‘The Lion and the Cobra’, kad ju je izvršni direktor pozvao na ručak i rekao joj da se ženstvenije odijeva i pusti na kratko ošišanu kosu. Pa je odmarširala do brijača i sve to obrijala. ‘Izgledala sam kao vanzemaljac’, što je bio svojevrsni bijeg od toga da izgleda poput ljudske žene. Kad je O’Connor zatrudnjela usred snimanja, ona piše da je direktor pozvao liječnika i pokušao je prisiliti na pobačaj, što je ona odbila. Njezin prvi sin Jake stigao je neposredno prije albuma.
Prince me terorizirao
Kasnije, kada ju je singl ‘Nothing Compares 2 U’ učinio zvijezdom, O’Connor je rekla da ju je autor pjesme, Prince, terorizirao. Zaklela se otkriti detalje ‘kad budem stara dama i napišem svoju knjigu’, i sad je to učinila: Napisala je da ju je Prince pozvao u svoj mračni holivudski dvorac, izgrdio zbog psovanja u intervjuima, prisilio svog batlera da je posluži juhom, iako ju je ona više puta odbila, i slatko predloži borbu jastuka, da bi je lupio nečim tvrdim što mu je ubacio u jastučnicu. Kad je usred noći pobjegla pješice, piše, on ju je uhodio svojim automobilom i progonio je oko autoceste.
Prince je vrsta umjetnika koji je opisan kao lud u dobrom smislu, u stilu ‘Moraš biti lud da bi bio glazbenik’, rekla je O’Connor, ‘ali postoji razlika između toga što si lud i da si nasilni zlostavljač žena.’ Ipak, činjenica da je njezinu najpoznatiju pjesmu napisala ova osoba nimalo je ne zanosi. ‘Što se mene tiče”, rekla je, “to je moja pjesma.’
O’Connoričin potez na ‘S.N.L.-u’ bio je osobniji nego što je većina znala. U knjizi opisuje kako ju je majka fizički zlostavljala tijekom djetinjstva. ‘Dobila sam nagradu u vrtiću jer sam se mogla sklupčati u najmanju kuglicu, ali moja učiteljica nikad nije znala zašto to mogu učiniti tako dobro’, piše ona. Postoji razlog zašto ona u videu ‘Nothing Compares 2 U’ počinje plakati kad dođe do stiha o maminom cvijeću. O’Connor je imala 18 godina kada joj je majka umrla, a toga dana skinula je jednu fotografiju sa zida mamine spavaće sobe: sliku pape. O’Connor je pažljivo spremila fotografiju, čekajući pravi trenutak da je uništi.
‘Zlostavljanje djece kriza je identiteta i slava je kriza identiteta, pa sam izravno prešla iz jedne krize identiteta na drugu’, rekla je. A kad je svojom slavom pokušala skrenuti pozornost na zlostavljanje djece, bila je osramoćena. ‘Ljudi bi rekli da je krhka’, rekao je Geldof. ‘Ne ne ne. Mnogi bi se ljudi srušili pod težinom da budu Sinead O’Connor, da nije bilo Sinead.’
Umjesto toga, O’Connor se osjećala oslobođenom. ‘Mogla sam biti samo ja. Raditi ono što volim. Budite nesavršeni. Budite čak i ludi’, piše u knjizi.
‘Nisam pop zvijezda. Ja sam samo problematična duša koja treba povremeno vrištati u mikrofone.’ Smatra da ju je reakcija javnosti odmaknula od pogrešnog života, u mainstream popu, i prisilila je da živi od svojih izvedbi, gdje se kao umjetnica osjeća najudobnije.
‘Sjećanja’ su dokument teškog života, ali je i prilično smiješan, počevši od naslova. (‘Kao što sam rekla, ne mogu se sjetiti mnogih detalja, jer su me neprestano kamenovali’, piše ona.) Prepuna je šarmantnih priča s vrhunca njezine slave. Odbacuje tvrdnju pjevača Red Hot Chili Peppersa Anthonyja Kiedisa da su imali nešto (‘Samo u njegovom umu’), ali potvrđuje afericu s Peterom Gabrielom (da biste otkrili nepristojni izraz koji ona dodjeljuje njihovoj vezi, morat ćete pročitati knjigu).
Amy i Britney
Ali knjiga ne nudi urednu, veselu vrstu opravdanja. Ovi trenuci kulturnog preispitivanja mogu se činiti poput dodjele utješne nagrade; posljedice prošlih odluka nikada se ne mogu uistinu preokrenuti. U međuvremenu, ista se dinamika ponavlja, iznova i iznova. Posljednjih godina O’Connoričino mentalno zdravlje postalo je glavna tema terapijsko-zabavnih emisija poput onih dr. Drewa i dr. Phila, koji uspijevaju oblikujući bolest kao dramu i pretvarajući bol u spektakl.
O’Connor je vidjela i malo sebe kod žena koje su došle nakon nje – u Amy Winehouse i Britney Spears. ‘Ono što su učinili Britney Spears bilo je odvratno”‘, rekla je. ‘Ako biste na ulici sreli neznanca koji plače, zagrlili biste ga. Ne biste ga počeli fotografirati, znate?’ O’Connor se osvrće na onu večer kad je Spears proglašena ludom jer je obrijala kosu. ‘Zašto su govorili da je luda zbog brijanja glave?’ rekla je. ‘Ja nisam luda.’
O’Connor još uvijek sama brije glavu otprilike svakih 10 dana. ‘Jednostavno se ne osjećam poput same sebe kad imam kosu’, rekla je.
Preko toga obično nosi hidžab. Prešla je na islam prije nekoliko godina i počela se zvati imenom Shuhada Sadaqat, premda se i dalje odaziva i na O’Connor.
Prvi dio svojih memoara napisala je 2015. godine. To je uradila nakon što je izvršila histerektomiju i doživjela ‘totalni slom’, kako kaže u knjizi, trebalo joj je vremena da ponovno pogleda taj projekt.
Provela je šest godina u ustanovama za mentalno zdravlje i izvan njih. Knjiga je djelomično posvećena osoblju i pacijentima u Sveučilišnoj bolnici St. Patrick – i sada ima određenu jasnoću o tome kako njezin um funkcionira: uglavnom, ima složen posttraumatični stresni poremećaj i granični poremećaj ličnosti.
Njezina poteškoća s pamćenjem ‘S.N.L.’ razdoblja je također proizvod traume.
‘Bilo je to vrlo usamljenih, usamljenih 10 godina’, kaže je O’Connor. ‘Zaista vjerujem podsvijesti’, dodala je. ‘Ako ne želi da se nečega sjećate, za to postoji vrlo dobar razlog.’
O’Connor nikad nije razumjela zašto su ljudi bili toliko privučeni njezinom glazbom. Ali prije nekoliko godina, spremala se krenuti na turneju nakon duge pauze i ‘Nisam se mogla sjetiti prokletih tekstova nijedne pjesme’, rekla je. Prvi put je na internetu pretraživala stare pjesme iz svoje karijere. ‘Rekla sam, Isuse Kriste, ovo je stvarno dobro! To sam ja! O moj Bože!’
Ploča o izlječenju
Prije nekoliko godina, irski producent David Holmes prišao je O’Connor i pitao bi li s njim napravila ploču o izlječenju. ‘Ona je samo nevjerojatno složena osoba i nikad je ne bi trebalo osuđivati’, rekao mi je Holmes. ‘Ne trudi se nikoga povrijediti. Ona je samo Sinead i nosi srce na rukavu.’ Njihov album sa sedam pjesama ‘No Veteran Dies Alone’ trebao bi izaći kasnije ove godine.
O’Connoričin eterični zvuk ima privlačan sirovi podton. Kad pjeva u naslovnoj pjesmi, ‘Postoje dvije mene, ona koju vidite / i prava ja, koja ne bih trebala biti’, njezin je dar nepobitan. Kako je rekao Holmes: ‘Ona ima taj glas, to je poput prijatelja.’
O’Connoričini vlastiti prijatelji opisuju je kao osobu koja voli prirodno. ‘Ona je velikodušna duša’, rekao je pjevač grupe Pogues Shane MacGowan putem e-maila. ‘Pazila je na mene kad mi je to stvarno trebalo.’ Kara Hanahoe kaže o svojoj dugogodišnjoj prijateljici: ‘Upravo sam otkrila da se u nju može pouzdati i mislim da je to vjerojatno najvažnije.’
O’Connor piše puno e-mailova koje potpisuje sa ‘Sinead / Shuhada’, i puni su emojija sa sunčanim naočalama i cvjetovima trešanja.
No, njezin složeni post-traumatični stres pretvorio se u agorafobiju, a njezine životne okolnosti nisu uvijek dopuštale ljudima da ostanu bliski.
Geldof poznaje ljude koji više ne žele razgovarati s O’Connor, ali on nije jedan od njih. ‘Može reći što god želi o meni i mojoj ženi’, rekao je. ‘Jer to je ona.’
Zamišljeni dečko
O’Connor je sretna što je sama sa svojim vrtom, cigaretama Mayfair i iPadom te svojim ‘zamišljenim dečkom’, s Tayem Diggsom koji joj pravi društvo kad gledaju krimi serije. ‘Nisam bila užasno uspješna djevojka ili supruga’, rekla je. ‘Pomalo sam naporna, priznajmo.’
No, prije nekoliko mjeseci, kad se preselila u svoju blaženo udaljenu vikendicu, otkrila je da nekoliko drugih samih žena živi u blizini. Ubrzo je došlo nekoliko njih koje su ponudile kruh i kiflice, a ona se prvi put otkad je bila tinejdžerica našla s grupom djevojaka. ‘Pokapamo tijela jedno za drugim’, rekla je.
Problem izdavanja memoara je u tome što je natjerao O’Connor da proživi svoju prošlost, a to može biti traumatično iskustvo, čak i ako potakne kulturni obračun. ‘Dolje niz planinu, kako je ja zovem, nitko ne može zaboraviti na Sinead O’Connor’, rekla je. Ali gore u selu nikoga nije briga, ‘a to je za mene lijepo’, rekla je. ‘Lijepo je imati prijatelje.’
Pročitaj više: Sutra drugo polufinale Eurosonga
Sinead O’Connor Sinead O’Connor Sinead O’Connor
