‘Tvoj stari je poznat svima iz lože gleda svijet, a malog pametnog sina upisao preko veze na fakultet, to su ti vječni vlasnici budućnosti, a nama samo ostaje da gutamo pilule’, prisjećao se Mladen Subošić Suba stihove jedne stare pjesme Hladnog piva s prvog demo uratka grupe iz 1989. godine, stihova koje je bend tada uglazbio na melodiju pjesme ‘Bonzo Goes To Bitburg’ Ramonesa. ‘Već smo tada bili nezadovoljni sustavom. Znali smo da se nećemo baviti ljubavnom tematikom baš previše’, komentirao je to Suba, što mi se učinilo i dobrim početkom za intervju.
Da parafraziram stihove istog benda; intervjui s Hladnim pivom su me u novinarskoj karijeri pratili u stopu. Poučen tim nekim iskustvom znao sam da su oni ona vrsta benda s kojim je uvijek najzahvalnije pričati kad su na okupu, jer ta neka skupna kemija kod njih djeluje dinamičnije nego kad ih se pojedninačno ‘izolira’ za razgovor. Komunikacija im je općenito živahna i bez nekog pretjeranog novinarskog ispitivanja. Tako je bilo i ovog puta. Suba je sa svojim bratom Zoranom već bio u nekoj diskusiji kad se prisjetio gore navedenih stihova i kad sam im se pridružio za stolom u ugodnom ambijentu velike terase pivnice Medvedgrad u Ilici. Za intervju smo još čekali da se pojavi Krešimir Šokec Šoki, basista benda, a odluka je pala da ovog puta ne opterećujemo Mileta Kekina koji ima pune ruke posla otkad je nedavno ušao u politiku na predizbornoj listi lijevo-zelene platforme Možemo!, a na koncu konca možda me i više interesiralo što njegove kolege iz benda misle o tome. Krenuli smo od glavnog povoda koji službeno nosi naziv „Konobar, može Hladno pivo?“, a riječ je o koncertu Hladnog piva najavljenom za 4. srpnja, u dvorištu Pivovare Medvedgrad u zapadnom dijelu grada, istom mjestu gdje su prošle godine održali veliki open air nastup kad je ‘Hladno pivo’ zaživjelo i kao pravopravcato pivo u paleti ponude Medvedgrada.
Šoki: vraćamo se nakon šest mjeseci…
Suba: Šest mjeseci smo bili out. Vraćamo se jer je Stožer to dozvolio. Sviramo open air u dvorištu Pivovare Medvedgrad. Razlog je predobra suradnja u vidu našeg piva kojeg su svi pohvalili i koje je proizvela i osmislila ekipa iz pivovare. Nakon uspjeha „Hladnog piva“ smo došli na ideju o još jednom pivu koje bi bilo malo drukčijeg okusa i koje će se zvati Konobar i koje će ljudi moći probati na koncertu 4. srpnja. Da ne govorim da i nama treba da izađemo na pozornicu da osjetimo da smo još uvijek živi. Ne bi čovjek vjerovao kako to sve zamre… Mislim na ovu koronu…. Ja sam 32 godine na pozornici i kad ti kažu da ne možeš na pozornicu, onda stvarno nije lako.
Zoki: Imali smo dogovorenih 30 i nešto koncerata i na kraju smo spali na pet, a i tih pet je, što je Mile rekao u jednom razgovoru: „Pet više nego što smo se nadali u ovoj godini.“
Znači veliku štetu ste pretrpjeli… Mislim, svima je teško u ovoj neočekivanoj situaciji, no nekako mislim da je većim bendovima kudikamo gore. Gledam to iz perspektive da je ipak veći problem jednom Hladnom pivu izaći pred 30-50 ljudi u nekim klupskim uvjetima, koje je propisivao stožer, i da sad tu nastavi priču od prije.
Zoki: Nije samo stvar u nama. Ne bi nama bio problem svirati ni pred 50 ljudi, ali je činjeca kad idemo na koncert, onda je to neka zajednica od 10 ljudi koji su u sve to uključeni i oni su isto preko noći ostali bez prihoda. Nema je nekako u planu bilo raditi ove godina na novom materijalu, pa nas je ova situacija brže prešaltala, prebacili smo se u rupu i tamo radimo na novom materijalu, iako na početku nismo ni to radili, jer se nije moglo okupljati. Dakle što se tiče kreativne strane, dobro nam je došlo, ali od kreativnosti kao takve se ne živi.
Suba i Zoki o konceptu demokracije:
Suba: Čim ne izađeš na izbore demokracija nema nikakvog smisla.
Zoki: Meni je demokracija i da ne moraš izać’. I oni koji ne izađu šalju neku poruku.
Suba: Šalju da im je dobro i da uživaju.
Zoki: A možda da im nije dobro.
Suba: Ha, ha, ha!
Zoki: Eto vidiš, to je problem!
Suba: Evo kad se dva buraza ne slažu, onda ti je sve jasno. Kužiš? U ovoj državi se ni dva buraza ne mogu složit.
Kako je nastala pjesma „Ovo će proći“?
Zoki: To je ustvari počelo negdje pet dana prije potresa i strože karantene. Ja sam nazvao Mileta i pitao ga: Gdje si? On kaže: „Ja sam tu na Cmroku s klincima, jer se ne može nikud. Evo baš sam napisao jednu pjesmu o koroni pa ću vam poslati.“ I on to pošalje dan prije potresa. Nešto je strkeljao na gitari, ja sam to slušao i onda se taman dogodio potres, nakon čega sam se morao odseliti u Bistru jer više nisamo mogao živjti u svom stanu. Potpuno odsječen. Nisam mogao vratiti u stan, tj. mogao sam se vratiti, ali ne bih ponovno mogao u Bistru da me policija zaustavila. Dok nisu uveli ove e-propusnice nisam mogao jedno deset dana u Zagreb. Pa je Mile poslao to Danku iz svog benda da nešto složi i onda smo malo pomalo počeli raditi na daljinu, jer što nam je drugo bilo preostalo? Odjednom je tu još bilo hrpa gostiju… To je jednostavno bila pjesma trenutka. Da se korona nije dogodila, ne bi nikad bilo ni te pjesme.
Suba: Zanimljivo je to da u tom momentu Zoki nije mogao do svojih gitara u stanu. Imao je samo akustičnu i onda sam ja snimio gitare. Dakle, snimam u kućnim uvjetima gitare, neke prateće vokale, a bubnjeve nisam mogao snimiti jer ih nemam doma. To je bio jedan mali kaos. Nije moglo drukčije ni biti. Mislim da je to super ispalo kako je uopće moglo ispasti u tim uvjetima. Moderna tehnologija ti ipak nešto omogućava.
Koliko je pjesma bila hit, tjedan, dva?
Šoki: Dva tjedna je sigurno bila na prvom mjestu, možda i tri.
Suba: Ali ne vjerujem da će ta pjesma trenutka zaživjeti kao jedna „Samo za taj osjećaj“.
Šoki: Rekli su da je to himna korone.
Suba: Mislim da je važno napomenti da je tu u potpunosti razumijem Mileta. On je napisao pjesmu da bi sam sebi dokao da nije sam u tome, već da smo svi najebali. Da se svima to događa u isto vrijeme. Teško je… Mislim inače ta solidarnost između ljudi baš i ne funkcionira, teško je to postići. I jebemu nekad se uhvatim da razmišljam o tome da Mile fakat ne želi biti sam i da u biti ima dobre namjere (smijeh svih).
Kako kaže stih „Politika me uvijek pratila u stopu“, tako je sad izgleda Mileta konačno i sustigla. Kako gledate na Kekinovo političko aktiviranje?
Suba: Ja ću biti iskren. Rekao sam mu: „Dobro razmisli, ja mislim da nam to ne treba“. Ali onda se opet sjetim da smo svi individualci i da svatko ima pravo raditi što hoće. Ja sebe konkretno ne vidim nikako u toj kaljuži politike. Ako ćemo gledati je li to dobro za biznis, a glazba je biznis, možda i nije, a opet ako s druge strane čovjeka nešto tišti onda to treba izaći iz njega i progovoriti o tome. Za sad Mile nije ništa loše rekao. Čekam, kad će nešto loše reći da ga mogu uzeti na red. Ovako ga nemam za kaj uzeti na red. (smijeh)
Mislim, jasno je da smo u gradu u kojem su problemi itekako osjetni i vidljivi posebice nakon potresa koji nas je snašao usred pandemijske krize, imamo uskoro parlamentarne izbore, a neki kandidati ozbiljno nazadnjački zadiru u ljudska prava dobrog dijela populacije. Politička mobilizacija svega mislećeg protiv toga čini se normalnom reakcijom.
Suba: Čini mi se da je ta cijela priča oko tog njegovog ulaska u politiku dosta lokalnog karaktera, no kad to pogledaš, možeš ipak preslikati cijelu Hrvatsku na to.
Lokalno je možda i važnije. Na zapadu su ljudi kao zajednica više angažirani na lokalnom planu jer tu konkretno mogu promijeniti nešto što izravno utječe na njih. Nacionalni i globalni plan donosi puno sporije pomake.
Suba: Kužim ja da njega fura ono da izabiranje istih ljudi nikad neće izazvati promjene i s tim se mogu složiti. Možda i taj njegov izlazak, kako je on sam rekao, iz zone vlastite komocije, potakne neke ljude koji su pametni i koji gospodarski nešto mogu promijeniti da se aktiviraju u pozitvnom smjeru.
Kako komentirate ovo što se događa u Americi?
Šoki: Mislim da će to splasnuti brzo ako opet koronavirus zavlada. I da će to sve opet potisnuti u drugi plan.
Suba: Njihov glavni problem je 40 milijuna nezaposlenih, što naravno izaziva nezadovoljstvo kako god okreneš, a ubojstvo Georgea Floyda je bio okidač da se nešto promijeni. Teško je reći hoće li se nešto promijeniti. Ja nekako gledam da je Amerika zemlja u kojoj ne bih htio živjeti. Tamo si nekako prepušten sam sebi. Ako propadaš, nema šanse da dobiješ neku pomoć. Meni i inače njihov sustav uopće nije prihvatljiv. Bio sam i vidio sam. Prebrutalno.
Zoki: Kažu da je povijest učiteljica života, ali ja se sjećam kad je Al Pacino u „Kumu“ rekao: „Ako nas je povijest ičemu naučila, to je da se svakoga može ubiti.“ Ja bih rekao: „Ako nas je povijest ičemu naučila, onda nas nije ništa naučila.“ To se vidi i u Americi, ovo im je valjda već četvrti put da imaju rasne probleme. Oni se stalno vrte u tom krugu. Bjelačka premoć je nešto što nisu nikad riješili i stavili na zdrave temelje.
Kažete da radite na novom materijalu. Kako je sada u ovoj situaciji biti Hladno pivo, kako išta planirati kad se sve češće spominje drugi val pandemijske krize?
Zoki: Krećem od toga da ljudima sad to možda i nije bitno. U ovoj situaciji je sva ta priča o sceni lagano kurcu svirala. Možeš se jedino osloniti na to da će muzičara raditi od doma i komponirati, jer o nekom konkretnom povratku koncerata kakvi su bili dosad nitko ništa konkretno ne zna. Hoće li biti ili ne drugog vala, teško je reći. Mislim da su tu sve prognoze nezahvalne. Teško je prognozirati i epidemiolozima, a kamo li jednom bendu. Tu valjda sve ide u koš onoj konstataciji da ima bolji i lošijih godina među kojima je ova trenutno najgora. Treba se nadati boljem.
No svejedno radite na novom albumu.
Zoki: Za razliku od rada na prethodnim albumima, ovog puta ne radimo na njemu da ga moramo završiti što prije, već idemo pjesmu po pjesmu i vidjet ćemo do kud ćemo doći. Zasad smo završili jedno 4-5 pjesama i možda ćemo već na jesen imati i prvi singl ako ne bude većih negativnih pomaka po pitanju ove epidemije, a novi album bi onda mogao izaći tamo negdje na jesen 2021. godine. Mi jednostavno tako radimo, mislimo da moramo objaviti album jer on nosi priču oko koje se svi fokusiramo. Onda i radimo pjesme koje pripadaju jednoj cjelini. Sve je kompaktnije i smislenije, a možda je samo stvar i u tome da smo tako navikli raditi.
Šoki: Drugačije se postaviš kad radiš album, nego kad radiš singl pošto se ljudi u ovim vremenima često mijenjaju. Prije su se mijenjali svake dvije-tri godine, mijenjaš razmišljanje , način života, mijenja se okolina. Po meni je album dokument vremena. Tada sam se osjećao tako i to je tako i snimljeno. Kod singlova mijenjaš zvuk, prilagođavaš tekst, uglavnom stalno nešto mijenjaš. Zapravo nikad nisi zadovoljan s ničim, a kad napraviš album, to je to i gas. Album uvijek ima drugačiju, odnosno veću težinu.
Suba: Cijela priča stvaranja albuma je jedna predivna stvar. I pjesme i omot koji se radi za album, svaki detalj ima smisla. Imam osjećaj da su se ljudi s razvojem tehnologije samo vezali za sitnice, kao da se više nitko ne veže za neku cjelinu. Album je uvijek ta neka cjelina. Volim čuti prvi singl, pa drugi singl i onda razmišljati kakav je album. Ne vidim smisao modernoj praksi nizanja singlova pa kad ih se skupi desetak onda objaviti album. Mislim, koje iznenađenje ti može donijeti nešto što si čuo već prije dvije-tri godine?
Šoki: I nedostaje koncepcije u tom načinu rada. U smislu, jednu pjesmu sam snimo dok sam bio sretan, na petom singlu sam investirao u nešto, na šestom mi je sve palo u vodu… Meni to tako zvuči. Nedostaje kompaktnost.
Ispada da objavljuješ neki ‘best of’?
Šoki: Da, upravo to!
Suba: I onda je opet pitanje kakav će ti biti ‘best of’ kad već imaš dvadeset evergrina (smijeh).
Album „Dani zatvorenih vrata“ ste radili pod vlastitom etiketom Gajba Records, no nakon toga su izašla dva ‘best of’ albuma, jedan koncertni i jedan studijski, oba za Croatia Records. Znači li to da ste potpisali ugovor i za novi album?
Suba: Razmišljamo. Pregovaramo. Ne žurimo. Mislim, budimo realni, izdavačke kuće su danas PR kuće. Nema tu onog izdavaštva kakvo je bilo prije. A onda možda trebaš gledati tko ima najbolji PR. No u svakom slučaju tek ćemo razgovarati o tome kad vidimo sve opcije na stolu.
Šoki: Neke stvari su se definitivno promijenile otprije, jer možeš sam objavljivati, imati ponuđene pjesme na nekim platformama i da ti više nije potreban izdavač u smislu da imaš vremena za sve to i ako ti je to okej.
Suba: Ako si mlad i nadobudan, a mi to više nismo.
Šoki: Nama je potrebna dobra diskografska kuća koja će taj posao odraditi umjesto nas, da mi možemo svirati i baviti se nekim terenskim poslom kad za to dođe vrijeme, a ne da sjedimo pred kompjuterom.
Suba: Ja se uvijek tu sjetim onog jednog koncerta u Rijeci prije jedno dvadeset i nešto godina. U Zagrebu je Future Shock taman bio završio, a mi idemo s istim vlakom prema Rijeci s gomilom ljudi koja se vraća s Future Shocka. Mi s kožnjacima i gitarama ulazimo u vlak, a oni svi zvižde u šarenim bojama. I mi to gledamo, dakle prije više od dvadeset godina, i osjećamo se stari u cijeloj toj situaciji. Ja sam stvarno mislio da se ta techno priča neće primiti i da je to nešto samo za par sezona, ali eto nije. Očito je da razvoj tehnologije utječe na razvoj svega, pa tako i glazbe. Nekad je bilo interesantno objaviti album, pa to svi čekaju, pa mirišeš tu ploču. Onaj prvi miris LP-ija. Pa ga staviš na gramofon, pa gledaš tekstove. Toga više nema. Možda je tehnologija ubila magiju.
Kad si već to započeo i obzirom da ste bend koji je prvo objavljivao ploče, a potom CD-e, i obzirom na povratak vinila, razmišljate li o reizdavanju kultnih albuma na vinilima? Vjerujem da bi za „Džinovski“ na vinilu u nekoj možda i proširenoj bonus varijanti tu itekako bilo mjesta.
Zoki: Već prije smo razmišljali o tome da izađu reizdanja koja bi uključivala neke neobjavljene snimke i slično. Toga će biti, ali ‘ajmo se prvo rješit ove korone (smijeh). „Džinovski“ možda na okruglu objetnicu 2023. godine.
Šoki: Kod nas stvari općenito jako sporo idu, a i oko reizdanja ima posla. I oko toga se moraš pozabaviti. Trenutno bi nam to skretalo fokus. Zapravno nas je ova korona situacija preusmjerila. Više smo u novom, više smo u stvaranju. Želimo izbaciti novog dok smo u situaciji da možemo. Još uvijek imamo nešto za reći. Mislim, da još uvijek možemo dati kvalitetne pjesme van. Onda smo si nekako mlađi, nekako draži sami sebi.
