Josipa Lisac institucija je hrvatske muzike. Našla se u izboru žena 2020. koje su profesionalno značajnim uspjehom, društvenim angažmanom, promicanjem ženskih prava i razbijanjem okvira ostavile važan trag u protekloj godini. Svojom interpretacijom himne na inauguraciji predsjednika Zorana Milanovića, Josipa je još jednom dokazala da samo oni smjeli i originalni izazivaju podvojene reakcije i raspravu. U razgovoru koji vam prenosimo provodom tog nastupa, Josipa Lisac podijelila je s nama kako sada, deset mjeseci nakon, gleda na taj nastup, ali i svoja razmišljanja o novim generacijama muzičara, hrvatskoj muzici u odnosu na svjetsku, te – ‘izmišljanju tople vode’.
U godini u kojoj je muzika najtiša, dobili ste priznanje u vidu Porina za životno djelo u najčudnijim dodjelama dosad. Što općenito mislite o muzičkim medijima i hrvatskim muzičkim nagradama?
Prvo što ja na Porinu primjećujem da je tu mnogo ljudi koji su već etablirani. Drugo, ja i sama prolazim kroz prijedloge za Porin i vidim da dobre tri četvrtine imena ne znam. Portali – pišite o ljudima koji stvaraju nešto konkretno, a ne o tome kako se netko obukao, našminkao itd. Problem je i u radijskim postajama: dosta njih pušta samo stranu glazbu i odbija nova domaća imena jer “što će oni njima raditi reklamu od koje će oni dalje raditi karijeru”. Ali zašto? Zašto ne bi pomogli domaćima? Pa sviraj sve, pa će ljudi primijetiti i izabrati što valja! Ti kad dođeš u Francusku, pa oni s tobom ni riječ neće progovoriti na stranome jeziku i ne smiješ ni slučajno reći nešto protiv njihovih književnika i glazbenika. Zašto mi nismo takvi? Zašto nismo ponosni na svoje, pa tako i glazbenike? U ovoj državi se treba osvijestiti da se svima treba omogućiti da rade i stvaraju te isto podržati: počevši od naših veslača i rukometašica pa sve do naših muzičara. Ja sam ove godine donijela odluku da se neću više kandidirati u kategoriji “najbolja ženska vokalna izvedba” na dodjelama Porina. Ja imam jako puno nagrada, to nema više smisla. To je moj način da dam prostora mladima: mladima je to potrebnije nego meni. Meni je to priznanje, a nekoj drugoj djevojci će to biti odskočna daska u karijeri.
Što se najviše sluša od domaćih muzičara?
Zvjezdan Ružić: njegov album “Delightful F” je tako fantastično posložen da pomislim da nemam ja pojma o ničemu, razumijete? Onda Chui, Toni Starešinić, Boris Štok, J.R. August, Željka Veverec, Sara Renar, Antonela Doko, Lu Jakelić, Zsa Zsa pa Luce: poslušala sam joj zadnju pjesmu, a jako mi se sviđa njezina “Možda mi”… Dunja Ercegović (Lovely Quinces) je osebujna: ja sam nju na koncertu prozvala “dragica”! Onda Vojko V: blesavo, ludo, duhovito i fantastično! Možda ćete se iznenaditi, ali jako mi se sviđaju Brkovi! Sviraju ko ludi, ja sam bila na njihovom koncertu: to je bilo duhovito, ironično i izvrsno. Ovi su dečki ogledalo onog što se kod nas događa. Majke su mi isto super!
Kako biste opisali domaću muzičku scenu? Koliko pratimo ili zaostajemo u odnosu na svjetske trendove?
Postoji izuzetno puno darovitih glazbenika na našoj sceni, a ja ih ne poznajem, ili po prvi put čujem za njih tek kada izdaju primjerice treći album. A zašto je to tako? To su nove generacije koje tek dolaze i tužno je što se o njima toliko ne piše. Zapravo, ta nova generacija glazbenika do 30, 40 godina ima dvije strane: postoji jedna čitava plejada njih koji su ušli u mainstream ili tome teže, a da ne unose nešto originalno, a o ovima o kojima se baš i ne piše – najčešće su upravo ti koji kreiraju i koji su u vremenu. Ne mogu se pomiriti sa našom stvarnosti u kojoj diskografske kuće plasiraju samo ono što misle da će biti komercijalno. Kasnimo za svjetskim trendovima, zapravo i ima naših ljudi koji stvaraju u skladu s njima, ali će to našim slušateljima ‘sjesti’ tek za 10, 15 godina. Neki ljudi i za mene kažu da sam ispred svog vremena – e pa ne, svi ostali kasne, a ja sam točno na vrijeme! Ovima što drugačije razmišljaju: njima se kaže da izmišljaju toplu vodu. E pa ja kažem: Uvijek se treba izmišljati topla voda. To su ljudi koji su važni i koji donose promjene.
Jedan od posljednjih nastupa bio je u dvorištu Akademije likovnih umjetnosti, netom prije nego što su koncerti opet ukinuti. Kako vam je bilo održati pandemijski koncert uz sve mjere? Šta planirate u 2021.?
Bilo je divno, ali hladno, naglo je tada pala temperatura. Bilo je sve rasprodano i jako lijepo, ja sam tako sretna na koncertima…Prije toga sam nastupala u Šibeniku, u Puli…imala sam lijepe koncerte tijekom ljeta. Zasad imam u planu virtualni koncert za 14. veljače.
Umjetnica s naše scene koju biste istakli kao svijetli primjer?
Željka Veverec, vidim da se o njoj dosta piše u posljednje vrijeme. Ona je zaista sjajna muzikalno, interpretativno. Jako mi se sviđa njezin novi solo album “I Glow”.
Nedavno ste izjavili da ste “u biološkom ratu u kojem neprijatelja ne vidimo sam sebi najveći prijatelj”. Kako je pandemija utiecala na vas, čime ste se bavili?
Pa u pandemiji sam uspjela negdje i otići: pogledala sam novu Šovagovićevu predstavu, pa izvrsna predstavu “Tko je ovdje lud?”… U veljači sam bila gošća na koncertu Hladnog piva u Ljubljani, zatim u Beogradu… Naš književnik Branislav Glumac, kojeg sam upoznala krajem 2019., prišao mi je sa željom, odnosno molbom, da ja za njega nešto napišem i to na temu “iza ugla, ogledalo” i to je bilo jako lijepo od njega. Ja sam njemu odgovorila da ću probati, pa ako ide, ide, ako ne – ništa. Razgovarala sam s našom pjesnikinjom Sonjom Manojlović o tome: nazvala sam ju da joj kažem za jednu ideju i da čujem što ona misli o tome, dakle u tom trenutku nisam ništa od toga još imala na papiru. Njezin odgovor je bio: “Josipa, jeste vi sad snimili ovo što ste meni rekli? Brže na papir!”. I tako sam vam ja po prvi put napisala jednu kratku priču (“Iza ugla, san”) koja je u knjizi Branislava Glumca “Iza ugla ogledalo”. Smislila sam jednu neobičnu, nadrealnu priču i tako – opet otkrila toplu vodu.
Kako gledate na muziku u doba digitalija kada je ona dostupna svakome?
Pa sad su svi kao ludi za tim pločama…Ja sam živjela kroz jedno i drugo (analognu i digitalnu muziku), imam doma odličan gramofon i liniju…Najviše volim CD, slušam glazbu i online, ali ne i na mobitelu: od mobitela se ipak pokušavam odmaknuti jer mi smeta, pogotovo dok razgovaram. Kad slušam muziku, slušam je aktivno i glasno – nikad mi nije bila kulisa.
Koje je vaše mišljenje o rastućoj popularnosti obrada i covera?
Pjevala sam i ja i Ninu Simone i Joni Mitchell – njezinu “Rainy Night House” sam obradila na koncertu u New Yorku…Ali ja nikad nisam htjela biti poput njih: ja sam uvijek pjevala svoju verziju, na svoj način. Uvijek sam to ostala ja. Nekad su me nazivali “hrvatska Nina Simone” – pa mene je to strašno ljutilo! Za danas kažu da je u glazbi teže nešto izmisliti jer već sve postoji: pa nisam ni ja u svoje vrijeme izmislila nešto što dotad nije postojalo. Ali sam izmislila sebe. I to je ono što je važno.
IZVOR: muzika.hr
