Legendarni engleski rock bend The Rolling Stones slavi svoj 60. rođendan, a osim što su to odlučili obilježiti turnejom povodom njegovog obilježavanja, sada smo se prisjetili i ključnih trenutaka u njihovoj karijeri.
Prije tačno šezdeset godina, odnosno 12. jula 1962. godine, Rolling Stonesi održali su svoj prvi nastup u klubu Marquee u Londonu.
Dio originalne postave Mick Jagger, Keith Richards i Ronnie Wood koji je dio benda 47 godina, i dalje održavaju nasljeđe kultne grupe, a rasprodavajući stadione tokom trenutne turneje, učvrstili su poziciju jedinog rock benda koji je istrajao ovoliko dugo.
Ono što je zanimljivo je da su legendarni Beatlesi izdržali tek 11 godina, što je još jedna stvar koja potvrđuje iznad spomenutu činjenicu. Prisjetili smo se nekih od ključnih momenata u njihovoj historiji.
Mick i Keith
Jagger i Richards poznavali su se još 1950. kada su imali 7 godina. Osim što su živjeli udaljeni svega nekoliko vrata, zajedno su išli i u školu. Međutim, nakon što se porodica Richards preselila, nisu se vidjeli sve do 1961. godine na peronu željezničke stanice Dartford.
Tada 17-godišnji Richards svirao je gitaru, dok je 18-godišnji Jagger pjevao u R&B bendu pa su se počeli družiti.
Do aprila 1962. Blues Boysi, kako su sami sebe nazivali, spojili su se s Blues Incorporatedom, skupinom u kojoj su bili slide gitarist Brian Jones i bubnjar Watts. Uzevši svoje novo ime po pjesmi Muddyja, u srpnju su odsvirali svoj prvi zajednički nastup kao Rolling Stones.
Prva američka turneja
Dok je prva turneja Beatlesa po SAD-u 1964. bila potpuna britanska invazija, Stonesi su se “skupljali po obali”. Te godine njihov jedini hit bila je obrada pjesme Buddyja Hollyja “Not Fade Away”, koja je dosegla 48. mjesto. Dva dana nakon što ih je Dean Martin javno ismijao zbog njihove duge kose, odsvirali su svoj prvi nastup u San Bernardinu u Kaliforniji.
Tijekom turneje proveli su dva dana u Chicagu, gdje su snimili 14 pjesama, uključujući i svoj prvi hit koji je tada bio na vrhu ljestivica. Riječ je o obradi pjesme “It’s All Over Now” Bobbyja i Shirley Womack. Tada su upoznali Muddyja Watersa, koji je, tvrdi Richards, u kombinezonu farbao strop. Kasnije su snimali za film “The T.A.M.I. Show” i debitirali u “Ed Sullivan Showu” gdje su briljirali publiku.
“Satisfaction”
Nakon što ih je menadžer Andrew Oldham 1963. godine potaknuo da napišu vlastite pjesme, Jagger i Richards pokazali su da to mogu sa “The Last Time” uz malo inspiracije od The Staple Singersa.
“(I Can’t Get No) Satisfaction”, bila je sljedeća razina. Richardsu je riff došao usred noći, i da ga nije stigao prenijeti na Philipsov kasetofon, možda ga ne bi ni bilo. Jagger je napisao tekst dok je boravio na Floridi, a bend ga je snimio četiri dana kasnije. U junu 1965. “himna tinejdžerske seksualne frustracije i američkog komercijalizma” orila se iz zvučnika.
“Ostavili su Beatlese u prašini”, rekao je pjevač Diamond Reo/Silencers Frank Czuri. Bio je to potez koji je Stonesima osigurao obožavatelje za cijeli život.
Početak “romanse” sa drogom
Do januara 1967. kada ih je Sullivan tjerao da pjevaju “Let’s Spend Night Together”, Stonesi su bili superzvijezde s devet hitova na američkoj Top 10 listi i višestrukim turnejama po arenama. Bili su “pripremljeni” za pad, a on se narednog mjeseca i desio.
Policija je upala na zabavu na Richardsovom imanju Redlands i uhapsila Jaggera i Richardsa pod optužbama za drogu. Uspjeli su izbjeći zatvorske kazne, ali incident je osvijetlio drogu u rock ‘n’ rollu i stvorio razdor između Jaggera i Jonesa, koji je kasnije također uhapšen.
Kako se 1967. bližila kraju, Stonesi su osmim albumom “Their Satanic Majesties Request” označili početak svoje “romanse” sa drogom.
Smrt Briana Jonesa
Provokativni nastup ozvaničio je album iz 1968. “Beggars Banquet” koji je lansirao Stonese u novu muzičku stratosferu i postao prvi iz najveće serije albuma bilo kojeg benda ikada.
Nastavljajući sa “Satanic Majesties”, Stonesi su se vratili svojim blues korijenima, napravili prvi korak u countryju (“Dear Doctor”) i predstavili dva klasična rock remek-djela sa “Sympathy for the Devil” i “Street Fighting Man”. Jones je na svom posljednjem punom albumu s bendom odigrao veliku ulogu.
Tragedija u Altamontu
Dio legende Stonesa bio je početak pokreta za mir i ljubav 1960-ih. Dogodilo se to 6. decembra 1969. na Altamont Speedway Free Festivalu u sjevernoj Kaliforniji u mjestu Woodstock West.
Bend je održavao svoj nastup i bili su na pozornici kada su Mereditha Huntera, 18-godišnjaka Hell’s Angels izboli nožem. Prikazano je to u filmu “Gimme Shelter” iz 1970-ih, koji se smatra jednim od najboljih, ako ne i najboljim, rock dokumentarcem svih vremena.
Umjetnost zvana “Sticky Fingers”
“Sticky Fingers” nije samo najveći album Stonesa, po njihovom mišljenju, već i njihovo najmonumentalnije pakiranje. Za naslovnicu su naručili Andyja Warhola gdje na poznatoj fotografiji pozira u trapericama s pravim patentnim zatvaračem. VH1 ga je 2003. proglasio najboljom naslovnicom albuma svih vremena.
To nije sve. U lijevom kutu stražnje korice, Stonesi su predstavili logo s jezikom i usanama koji je dizajnirao John Pasche 1970. godine prema hinduističkoj božici Kali. Kultni logo vjerovatno će se nositi i kada “roboti preuzmu svijet”, pišu danas svjetski mediji.
“Some Girls” i jedan dječak: Ronnie Wood
Većina bendova bi bila oduševljena izdavanjem tako dobrih albuma kao što su “Goats Head Soup”, “It’s Only Rock ‘n’ Roll” i “Black and Blue”, ali za Stonese oni su bili samo “mamurluk” nakon “Exile on Main Street”, ostavljajući ljude da se pitaju jesu li najbolji dani benda iza njih.
Stonesi su se ponovno vratili sa “Some Girls” iz 1978. ujedno prvim albumom koji je u potpunosti uključio gitaristu Ronnieja Wooda. Nakon divljih hitova koje su redali te šesnaest albuma, Stonesi su bili na vrhu američke top liste te nosioci najprodavanijih albuma u SAD-u.
I danas mnogi znaju reći kako “Nisu napravili tako dobar album od ‘Some Girls'”.
“Steel Wheels” ili “ponovni pronalazak”
Unatoč početka desetljeća s “Start Me Up”, Stonesi su praktički stali u 80-ima. Nakon uspjeha s albumom “Tattoo You” iz 1981. bend je zatim predstavio “Undercover”, album za koji je Jagger odlučio da ne ide na turneju. Umjesto toga, odvažio se na solo karijeru s dva albuma koji bi u nekom drugom slučaju “izbrisali” Stonese. Richards je čak izdao svoj solo album 1988. godine.
Vidjevši nered koji su napravili, nakon što su 1989. godine primljeni u Rock & Roll Kuću slavnih, Stonesi su se okupili kako bi snimili uglavnom zaboravljeni album “Steel Wheels”. Bio je to materijal za najveću, najekstravagantniju stadionsku turneju do sada, i prvi put da je bend koristio prateće vokale. Bila je to prva turneja Stonesa u sedam godina, što je njihovo najduže odsustvo.
Mediji su se tada raspisali o tome da li je Jagger, sa tada samo 46 godina, “prestar da se šepuri po pozornici”, ali su se pitali i da li gledaju posljednju turneju ovih rock umjetnika.
Iako su bili daleko od istine, za basistu Billa Wymana, koji se povukao iz benda nakon turneje, to jeste bio kraj.
Smrt Charlieja Wattsa
Charlie Watts nije bio samo obični bubnjar, nego i “gospodin grupe”, vizualni umjetnik i sofisticirani jazz majstor.
“Volio sam svirati s Keithom i bendom – još uvijek volim – ali nije me zanimalo biti pop idol koji sjedi tamo s djevojkama koje vrište”, rekao je u knjizi Stonesa z 2003. “To nije svijet iz kojeg ja dolazim. To nije ono što sam želio biti i još uvijek mislim da je blesavo”, rekao je.
Watts je bio ponosni član Rolling Stone 58 godina – jedan od trojice članova, uz Jaggera i Richardsa, koji su svirali na svakom albumu Stonesa. Zbog svog zdravstvenog stanja odlučio je prekinuti ovu turneju. Dana 24. augusta preminuo je u 80. godini.
“Svi misle da su Mick i Keith Rolling Stonesi”, jednom je rekao Richards. “Da Charlie ne radi ono što radi na bubnjevima, to uopće ne bi bila istina. Saznali biste da su Stonesi zapravo Charlie Watts”.
