Ivica Čuljak je rođen 4. juna 1960. u Ceriću nadomak Vinkovaca u Hrvatskoj. Kao tinejdžer i “omladinac” slobodno vrijeme je provodio u Vinkovcima upoznavajući se s istomišljenicima. Iz prvog razreda vinkovačke gimnazije ispisao ga je otac jer je više bio kraj gimnazije (u parku ispred i kod pozorišta iza gimnazije) nego na nastavi iako su profesori hvalili njegove literatne radove ocjenjujući ih “otkačenima”.
Imao je i psihičkih problema pa je krajem 70-ih zatražio i ljekarsku pomoć psihijatra, ali, čini se, to je bilo više zato da eskivira vojsku budući je u to vrijeme bilo uobičajeno da mladi traže načine kako izbjeći da ti država upropasti godinu ili godinu i pol života. U to vrijeme nastupa pod imenom Kečer II, a 1979. se priključuje vinkovačkom bendu Pogreb X. Postao je poznat po tome što bi se na koncertu rezao žiletom i pri tom je govorio da ga ništa ne boli. Govorio je da želi šokirati publiku i u tome je uspijevao jer je malo koga na koncertima ostavljao ravnodušnim.
Krajem 1981. godine, upravo na Dan Republike, koji je tada bio državni praznik, u vinkovačkom hotelu Slavonija na koncertu Meri Cetinić došlo je do tučnjave u kojoj je jedan Vinkovčanin izvukao deblji kraj u sukobu s braćom Čuljak.
Čuljak je kako je tvrdio kasnije, tu došao kako bi pokušao izgladiti stvari s muškarcem koji mu je, navodno, maltretirao brata. Sve je završilo krvavom scenom u kojoj je Ivan nesretnog čovjeka izbo nožem, nakon čega je taj čovjek završio na groblju, a Čuljak u zatvoru pa u ludnici.
U dokumentarnom filmu koji je o njemu, kao svoj diplomski rad, snimio danas ugledni srpski redatelj Milorad Milinković (Mrtav ladan, Čitulja za Escobara), Satan je opisao kako je došlo do ubistva i što se dogodilo.
– Došao sam s njim ljudski popričati jer mi je maltretirao brata. Mislio sam da će ga taj teatar moj, dar govora, malo umiriti. Pozvao me da zajedno popijemo pivu, bilo mi je drago, mislio sam da je sve riješeno. Na trenutak sam okrenuo glavu da vidim Meri Cetinić, a kad sam se okrenuo prema njemu, udario me šakom u nos. Dogodio mi se trenutak totalnog afekta, kad instinkt jedino radi, za samoodržanjem kao kod životinja. Ja se sjećam da sam izvadio taj nož iz kaputa i znam da sam skočio na njega kao tigar neki, ali ne sjećam se uopće da sam ga ubo. To ne znam, to je trajalo par sekundi samo,, ispričao je Čuljak i dodao da je to bio jedini put u njegovu životu kad se dogodilo da je izgubio kontrolu.
Nakon ubitva Čuljak provodi 19 mjeseci u istražnom zatvoru u Osijeku, a zatim ga smještaju u neuropsihijatrijsku bolnicu u Popovači gdje će provesti narednih devet godina. U bolnici mu je dijagnosticiran granični poremećaj ličnosti koji karakteriziraju nagle promjene u ponašanju i impulzivne reakcije. Osoblje bolnice navodno je bilo sklono Čuljku te je većina njegovog pjesničkog i književnog rada nastala upravo tamo, a povremeno su ga čak puštali da održava nastupe.
Iz bolnice se nakratko vratio u rodnu kuću te je upravo u tom razdoblju snimio svoja prva dva albuma “Ljuljajmo ljubljeni ljubičasti ljulj” i “Nuklearne olimpijske igre” te izdao knjigu “Mentalni ranjenik”. Tada je i uzeo pseudonim Satan Panonski za koji kruže legende da je nastao tako što su mu je jedna seoska baba dobacila: “Goni se, vraže Panonije.”
Na prvom službenom albumu “Ljuljajmo ljubljeni ljubičasti ljulj”, uz Ivicu Čuljka studijske snimke su odradili članovi grupe Majke, Nedjeljko Ivković-Kilmister, Goran Bare i Željko Mikulić-Korozija. Na drugom albumu “Nuklearne olimpijske igre” Ivica Čuljak (inače, svi njegovi prijatelji zvali su ga po nadimku – Kečer) imao je već stalnu prateću grupu u kojoj su svirali Danijel Brdar – gitara i Mario Anušić – bubnjevi, dok su ponekad uskakali i dečki iz vinkovačke rock-grupe “Pokvarena mašta”, Zoran Čalić na gitari, a pjevač Alen Marin svirao je bas-gitaru. Njegovi nastupi do danas se prepričavaju. Redovno bi sebe rezao žiletom ili dijelovima razbijene flaše, popraćeno tantričkim plesom i snažnim govorima, a publika je dospijevala u svojevrsno stanje ekstaze.U umjetnosti je prije svega sudjelovao i svojim svakidašnjim ekscentričnim odijevanjem i mističnim ponašanjem. Ivičini performansi su forma u kojoj su objedinjeni svi drugi oblici kreativnog djelovanja autora; slikarstvo i crtež, poezija i proza, radiodrame, dizajn odjeće, stvaranje i izvođenje muzike.
Početkom rata u Slavoniji pridružuje se dragovoljcima i odlazi na bojište. U kratkom periodu koji je tamo proveo nastale su brojne legende o Satanu Panonskom koje kruže i danas. Priče o njegovoj okrutnosti podgrijao je i intervju koji je dao Globusu gdje je ispričao kako ubija zarobljenike.
– Ako izvršavam ubojstvo, žrtvi nikada ne kažem: ‘Ideš na strijeljanje.’ Uvijek mu kažem da ide na razmjenu. Navučem mu kapuljaču i kažem: ‘Budi tiho, sad će tvoji. Eno ih, čuju se…’ I kad se nađemo u kukuruzu, šumi, ispalim kratki rafal u srce. Uradim to ubojstvo, ispričao je Satan u novembru 1991.
Već je u idućem intervjuu to porekao i tvrdio da se samo šalio.
– Nije to dobro, ja sam puno dao Hrvatskoj, a sad se oni bave pitanjem je li neko ubio četnika ili nije. Rat je, a ne smiješ ubiti čovjeka! Ja sam se prošli put šalio kad sam u Globusu izjavio da vršim likvidacije. To sam rekao samo zato da dam podršku našem narodu. Šalio sam se i evo sad se demantiram, izjavio je Satan.
Ove izjave, ali i album koji je snimio u ratu, objavljen nakon njegove smrti pod nazivom “Kako je panker branio Hrvatsku”, pokazuju značajnu promjenu Satanove filozofije. Od osobe koja se predstavljala kao “punker po nacionalnosti” postao je osoba koja poziva na klanje i govori o ubijanju četnika. Brojni njegovi obožavatelji teško prihvaćaju činjenicu da je njihov idol doživio toliki preokret te postoje priče da je bio prisiljen snimiti taj album, da je nastao kao izrugivanje, ili da je kombinacija lijekova i alkohola (koju je i sam priznavao) utjecala na njegovo ponašanje.
Satan Panonski poginuo je 27. januara 1992. u Vinkovcima, a okolnosti njegove smrti nikad nisu službeno potvrđene, što je dalo plodno tlo za razne mitove i teorije zavjere. Pričalo se da je poginuo od srpskog snajpera, da su ga ubili pripadnici vlastite čete, da su ga htjeli ukloniti jer je previše govorio, da se sam ubio, da je poginuo nesretnim slučajem, a jedna od najluđih priča o njegovoj smrti je ona da je jurišao na tenk naoružan sabljom.
Najvjerojatnija je ipak priča o nesretnom slučaju u koju vjeruje i njegov brat Vlado Čuljak.
– Ne vjerujem da ga je netko od suboraca ubio jer su ga voljeli i sa svima je bio dobar, ko je od njega zatražio pomoć, dobio ju je. Ivica se nikada ne bi sam ubio, u to sam siguran jer dobro sam ga poznavao. Mislim da se poskliznuo izlazeći iz automobila i automatska puška je opalila. Bio je to nesretan slučaj. Došao sam u mrtvačnicu kada su ga dovezli i vidio sam ulaznu ranu ispod brade kraj grla i izlaznu na tjemenu. Dan prije smo se sreli u Vinkovcima u jednom kafiću, ali ništa nije naslućivalo da nam je to zadnji susret, ispričao je on svojevremeno za Glas Slavonije.
Sličnu stvar ispričao je i Vladimir Soldo iz benda Pogreb X koji tvrdi da je priču čuo od čovjeka koji je, navodno, bio sa Satanom u posljednjim trenucima njegova života.
– Ratno doba je bilo, uzbune stalno na sve strane, granate padaju, zima je bila, sve mrak okolo. I sad oni krenuli iz tog kafića prema tržnici i snijeg je bio i ona dugačka klizanka, otprilike 10 metara. I sad kako je bila mjesečina, vidi on tu klizanku, a tad je imao onu pušku Šokicu, tako se zvala. To je bila neka hrvatska proizvodnja, a kod tih pušaka je navodno kočnica bila jako loša i nekad je radila, a nekad nije. Znači, tako mi sve priča dečko koji je s njim bio. I samo mu je rekao: ‘Joj, gledaj ovaj spektakl!’ i zaletio se na tu klizanku i padne i čuješ BUM. I došao on do njega, leži on dolje, kraj usta krv. Kaže, poznavajući Kečera, nešto je smislio. Ili je stavio kurton u usta s krvi pa ga samo pregrizao da njega zajebe malo. Kaže on: ‘Daj ustaj! Šta foliraš, koji ti je kurac?’ i ne mrda se ništa. I uđe on u prvu kuću i došla hitna i navodno su ustanovili da mu je negdje ispod vrata ušao metak i izašao na vrhu glave. Kako je imao pušku, ta puška je opalila i metak je dolje ušao i gore izašao. I navodno je živio još otprilike dva sata u bolnici i onda je umro”, zaključuje Soldo.
IZVOR: avaz.ba
