Master Music kreativna booking agencija

Amira Medunjanin: Zbog Silvane i Tome poželite svijet učiniti boljim

Amira Medunjanin: Zbog Silvane i Tome poželite svijet učiniti boljim
  • NOVO

Mislim da nema potrebe naglašavati koliko su Tomine i Silvanine izvedbe pjesama savršene. To je jednostavno nedokučivo za obične smrtnike. Ovim albumom samo sam željela odati počast legendama i zahvaliti za sve divne trenutke koje su nam pružili u životu”, kaže Amira Medunjanin, jedna od naših najuticajnijih i najcjenjenijih interpretatorki sevdalinki.

Ona je nedavno objavila album “For Him and Her”, koji je jedinstveni omaž Silvani Armenulić i Tomi Zdravkoviću, velikanima narodne muzike, a 12 njihovih pjesama u Amirinoj interpretaciji jednostavno očaravaju. Medunjaninova je, zahvaljujući svom glasu, obišla cijeli svijet i prenijela tu jedinstvenu emociju koju pruža sevdah i naša tradicionalna muzika. Za ovo ljeto najavljena je kao jedan od izvođača koji će nastupiti na “Banjaluka Festu”, a banjalučkoj publici će se predstaviti 26. avgusta na Kastelu. U intervjuu za “Nezavisne” govori o novom albumu, muzici Silvane i Tome, ali i o krizi sa kojom se usljed posljedica virusa korona suočava cijeli svijet.

Zahvaljujući Vašem novom albumu “For Him and Her”, Toma Zdravković i Silvana Armenulić opet su zasijali u punom sjaju. Zašto baš Toma i zašto baš Silvana?

Da. Album je izašao ovog mjeseca. Iskreno, prije nego što se pojavila pandemija virusa korona počela sam sa snimanjem obrada pjesama i nisam planirala izdavati do kraja ljeta. Međutim, zbog svega što se dogodilo, odlučila sam da objavim album čim prije to bude moguće. Što se tiče Vašeg pitanja, ideja je bila prisutna već odavno. Nakon izdavanja albuma “Ascending” 2018. godine, koji je predstavljao presjek mog dotadašnjeg rada, više od godinu dana sam nastupala sa ansamblom “Trondheim Solistene” širom Evrope, tako da sam zaokružila jedan period u svome životu. Prije 17 godina snimila sam album u “Pavarotti” muzičkom centru u Mostaru, koji je trebalo da bude jedini. Međutim, stvari su krenule u drugom smjeru i nakon svih ovih godina snimila sam nekoliko studijskih albuma. Te 2003. godine namjera mi je bila da se za sve lijepe trenutke u životu pokušam odužiti tradicionalnoj muzici, ako mogu. Ništa više od toga. A cijela priča počinje u vrijeme kada smo kao djeca bili prikovani uz tranzistore i slušali sve pjesme koje su puštali na lokalnim radio-stanicama. Uglavnom su bile tradicionalne pjesme i one koje su zvali novokomponovane. Mnoge od tih pjesama su poživjele do danas i postale su klasici narodne muzike. Za generaciju koja je odrastala u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća, Toma Zdravković i Silvana Armenulić ostavili su najdublji trag. Iako neki iz te generacije nisu bili poklonici njihove muzike, sigurno se sjećaju njihovih pjesama, jer je bilo nemoguće zaobići ih. Ako ništa drugo, mogli su ih čuti od roditelja koji su kupovali singlice i preslušavali ih na gramofonima dok se vinili ne pohabaju.

Koliko je negdje trebalo i hrabrosti da otpjevate ove pjesme, a kolika je samim tim bila i odgovornost na Vama da to zvuči kako ste zamislili i da se sačuva ono po čemu su te pjesme prepoznatljive?

Dobro Vam je pitanje. Vidite, većina kompozicija koje sam obradila nastale su prije mog rođenja. Nebrojeno puta sam čula te pjesme i da, znam napamet svaki ton, svaki uzdah iz originalnih snimaka. Kada sam se pripremala za ulazak u studio, odabrala sam muzičare s kojima je trebalo sve snimiti i instrumente koji bi trebalo da budu zastupljeni. I u pravu ste, odgovornost je važna prije svega. Nema tu puno intervencija i ne bi ih ni smjelo biti. Svi smo ušli u cijeli projekat s mnogo poštovanja prema pjesmama koje sam odlučila obraditi. Album je sniman u više studija, a muzičari koji su učestvovali su: Bojan Zulfikarpašić na udaraljkama i moogu, Ismail Lumanovski na klarinetu, Shyrkhan Agabeyli na fretless basu, Vladimir Ćuković na violini, Pantelis Stoikos na trubi, Mustafa Šantić na harmonici i Predrag Vasić na mandolini i gitari. Počeli smo snimanje u decembru prošle godine u muzičkom studiju “Big BlueSound” u Bostonu i interesantno je reći da sam davno prije samog snimanja pojedinim muzičarima, koji nisu imali priliku čuti njihovu muziku, poslala originalne snimke i nakon preslušavanja dugo smo razgovarali o Tomi i Silvani. Kada smo ušli u studio, imali smo jasnu predodžbu kako bi obrade trebalo da zvuče. Nastavili smo snimanje u “Coda” muzičkom studiju kod producenta Marija Pejića, gdje su snimljene violine i gitara, a krajem januara snimili smo i harmoniku u studiju mostarske “Rok škole”. Mislim da ima dosta dobrih ideja muzičara koje smo snimili. Možda su obrade prve i posljednje pjesme na albumu malo drugačije u odnosu na originalne snimke, ali pokušala sam ih obraditi na način kako ih ja doživljavam. Znate, nisam nikada imala priliku gledati i slušati Tomu uživo. Krajem osamdesetih bila sam u srednjoj školi i tada nije bilo nikakve šanse da odem na njegov koncert. Kada razgovaramo o njima, svako iz moje generacije ima svoje priče koje su povezane s njihovim pjesmama. I činjenica je da smo pregurali mnoge teške trenutke u životu i ljubavi, a pjesme su nam dale utjehu i prijeko potrebno olakšanje. I to je stvarna vrijednost njihove umjetnosti.

Peca Popović navodi da je Vaše pjevanje “sposobnost da se u grudima smrtnika zaljulja klatno duševnog uzbuđenja”. Rekla bih da je to dokaz da stvarnu emociju koju izvođač prenosi ne može ništa zamijeniti, pogotovo ne autotjun, kojem smo danas izloženi.

Moja generacija je slušala i doživljavala Silvaninu i Tominu muziku sa vinila ili audio-kaseta i to je zaista bilo drugačije iskustvo. A meni nije ostalo puno gramofonskih ploča. Imam nekoliko albuma i singlica. Prije nekoliko godina pokušala sam jednu jedinu preostalu Silvaninu singlicu poslušati na gramofonu. Nažalost, bila je u lošem stanju i ništa se nije moglo čuti. Bilo bi dobro kada bi izdavačke kuće mogle ponovno štampati njihove albume i singlice na vinilu. Mislim da bi to bio dobar potez. I ne samo njihovu muziku, jer veliki je broj ljudi koji kupuju ploče u svijetu. A što se tiče Vašeg pitanja, kada slušate Silvanu i Tomu, osjetite i znate da svu svoju dušu i srce ostavljaju na magnetofonskoj traci. I to je jednostavno neponovljivo. Imate osjećaj kao da ništa poslije toga neće biti isto. I da, sigurno je motivacija ta koja je izuzetno važna. Nekako preživljavajući njihove pjesme, dobijete snagu i želju da učinite nešto konstruktivno i da učinite svijet koji vas okružuje boljim, koliko god je to u vašoj moći. Za generacije koje dolaze važno je da osjete tu energiju, strast i ljubav prema muzici i volju za životom. Jeste da je svijet totalno drukčiji od onog prije četrdeset ili pedeset godina. Istina je da je danas popularna neka druga muzika, ali za sve ima vremena i sve se na kraju nekako posloži. I znam da njihove pjesme nikada neće biti zaboravljene.

Umjetnici širom svijeta bili su možda i najpogođeniji krizom izazvanom virusom korona. Koliko je, s obzirom na Vaše iskustvo, pandemija ogolila sve slabosti sistema?

Znate, velika je stvar što su mnogi umjetnici širom svijeta pokazali ozbiljnost i odgovornost u ovom vremenu. Kada je cijela planeta stala, mnogi su održavali predstave, koncerte, davali podršku zdravstvenim radnicima i esencijalnim službama, organizirali humanitarne akcije za pomoć bolnicama i oboljelim od virusa te i dalje to rade. Interesantno je da je baš glas umjetnika bio najsnažniji i njihovi apeli za pomoć sigurno su doprinijeli boljoj situaciji u zdravstvenim sistemima širom Evrope. I sad mislim da svi uviđaju koliko su umjetnici važni za društvo. Znam da sam poželjela otići na dobar koncert ili predstavu ili u kino. Sve vrijeme lockdowna sam gledala online koncerte, predstave i filmove i naravno da čovjeku bude lakše. A sistemska podrška nedostaje. Na to ukazujem dugi niz godina. Podrška institucija je minimalna, skoro nikakva. Bojim se da bez umjetnosti teško možemo preživjeti i ostati normalni. Znate, cijela jedna industrija je zatvorena prva i vjerovatno će posljednja početi s radom. Ne znam kako će preživjeti ljudi koji su direktno ili indirektno vezani za kulturu. A da se ne bi desila katastrofa, neophodna je podrška državnih institucija. Mislim da je važno u ovom trenutku udružiti snage i pokazati da nam je sektor kulture od izuzetnog značaja. Čula sam za nekoliko dobrih inicijativa, ali bojim se da nam treba sveobuhvatna akcija.

Zbog pandemije virusa korona uvedene su mjere koje zabranjuju masovna okupljanja. Ipak, Vi niste sjedili besposleni, pa je bilo i nekoliko saradnji sa regionalnim muzičarima, ali i koncert u praznoj Vijećnici u Sarajevu. Kakav je osjećaj bio pjevati tu i u takvoj situaciji?

Došla sam iz Australije krajem februara. Od tada provela sam više od dva mjeseca u izolaciji. Praktički, samo jednom sam izašla van kuće. Za to vrijeme sam radila na postprodukciji albuma. Sve je bilo online i nekako smo uspjeli završiti i miks i mastering, mada ništa ne može zamijeniti rad u studiju. I da, pokušali smo nešto uraditi putem društvenih mreža. Htjeli smo ukazati na ozbiljnost situacije s virusom korona. A i da pokažemo da su jedinstvo i solidarnost prijeko potrebni u ovim vremenima. Teško je svima u ovom trenutku. Ljudi su pod velikim stresom. Mnogi su izgubili posao i ne znaju kada će i da li će moći naći neki drugi. Prisutan je veliki strah zbog virusa i zaista je nemoguće bilo šta predvidjeti. I niko ne zna koliko će ova situacija trajati. A koncert su organizirale Direkcija za evropske integracije BiH, Delegacija Evropske komisije u BiH i Ambasada Kraljevine Švedske povodom obilježavanja 9. maja. Imala sam priliku već nastupati u Vijećnici, i to prije tri godine sa Jordijem Savallom, koji je tada predstavljao projekat “Bal-kan: Honey and Blood – Cycles of Life”. Ovog puta bilo je drukčije, moram reći. Kada nema publike, nedostaje energija, iako je bilo nekoliko ljudi iz organizacije i BHRT-a koji su perfektno snimili cijeli koncert. Boško Jović je zaista briljirao. I meni je onda bilo lakše. Mislim da bi trebalo ponoviti koncert kada se stvari normalizuju, ali ovog puta s publikom.

Koliko Vam je lično cjelokupna situacija teško pala, ako znamo da ste neko ko voli da putuje i nastupa pred publikom. Kako uopšte gledate na cijelu ovu priču sa virusom korona?

Istina je da smo imali dosta koncerata prošle godine. I navikla sam se već odavno da većinu vremena provodim na putu. Velika je promjena kada morate ostati u kući na duži period. Ali, nije mi teško palo. Ipak, imala sam puno toga da uradim u prethodna četiri mjeseca. Naravno, nedostaju mi koncerti i druženje s ljudima, ali moramo se strpjeti dok ne dođu bolja vremena. Jer u ovom trenutku raste broj zaraženih i bitno je čuvati se i biti odgovoran prema sebi i drugima. Proći će i ovo, važno je samo da ostanemo zdravi.

IZVOR: nezavisne.com

Close Menu