Priča kako je nastao najveći hit jednog od najboljih muzičara svih vremena
„Purple Haze“ (eng. „Ljubičasta izmaglica“) je bila pjesma sa kojom je Džimi Hendriks zaista stigao na muzičku scenu.
Zapeo je za oko svijetu svojim blistavim nastupima uživo, a prvi singl grupe „The Jimi Hendrix Experience“, koji je nosio naziv „Hey Joe“, zauzeo je šesto mjesto na britanskoj Top listi. Međutim, „Hey Joe“ je bila obrada koju je napisao Bili Roberts, a Hendriks je brzo rekao novinarima da će nastavak benda biti potpuno drugačija zvijer.
Rekao je jednoj publikaciji: “Taj snimak/singlica nismo zaista mi. Sljedeća numera će biti drugačiji. Radimo na ploči koji će biti naša stvar.” Snimajući novi materijal za svoj debitantski album, bend je napisao buduće klasike kao što su „Foxy Lady“, „Third Stone from the Sun“ i „Red House“. Međutim, prije toga, Hendriks i bend naišli su na rif, onaj koji će se razviti u jedan od Džimijevih odlučujućih trenutaka i pjesmu koja ga je učvrstila kao pionirskog umjetnika.
U decembru 1966. godine, menadžer i producent benda, Čas Čendler, čuo je Hendriksa kako se glupira sa novim materijalom: “Čuo sam ga kako svira u stanu i bio sam totalno oduvan.
Rekao sam mu da nastavi raditi na tome, a on je odgovorio: ‘To je sljedeći singl!‘ nastavivši svirati”, prisjetio se menadžer.
“Purple haze”
Čendler je molio Hendriksa da rif razvije u cijelu pjesmu, a u svlačionici londonskog kluba prije svirke na kultni „Boksing Dej“, to je i bilo učinjeno. Začudo, Džimi je raspravljao o porijeklu „Purple Haze“ više puta tokom svog života, ali nikada nije rekao gdje je pjesma zapravo napisana.
Premotajmo naprijed nekoliko sedmica. 11. januar 1967. godine bend je započeo proces snimanja „Purple Haze“ u studiju „De Lane Lea“.
Prema izvještaju bubnjara Miča Mičela, on i basista Noel Reding naučili su pjesmu dok su bili u studiju: „Hendrix je ušao i nekako nam je pjevušio rif i pokazao Noelu akorde i promjene.
Poslušao sam to i rekli smo: ‘U redu, idemo to učiniti.‘ Koliko se sjećam, željenu oblik pjesme i zvuk smo dobili u trećem snimku.”
Kasnije je Hendriks objasnio da mu je ideja za riječi „Purple Haze“ došla u snu nakon što je pročitao naučno-fantastični roman. Obožavatelji i kritičari proveli su godine pokušavajući dešifrovati značenje pjesme. Sam Džimi je ukazao na jedan segment na kraju druge strofe: „Nebitno da li sam sretan ili mizeran. Šta god da je, ta djevojka… začarala me je.“
Vraćali se u studio …
Čendler je komentarisao razvoj pjesme van osnovnih faza: “Sa numerom „Purple Haze“, Hendriks i ja smo težili zvuku i vraćali smo se (u studio), svaka dva sata u isto vrijeme, pokušavajući to postići.
Nije bilo kao da smo tamo bili danima. Snimili smo to, a onda bismo Džimi i ja sjedili kod kuće i govorili: ‘Ajmo probati to.‘ Zatim bismo ušli na sat ili dva. Tako je to bilo tih dana. Koliko god dugo trajalo snimanje jedne konkretne ideje, toliko bismo rezervisali. Nastavili smo ulaziti i izlaziti iz studija po potrebi.”
Poznato je da Reding i Mičel nisu bili potrebni za proces presnimavanja jer je Čendler mislio da će on i Hendriks moći završiti pjesmu na vremenski učinkovitiji način.
Želeći kvalitetniju verziju pjesme, Čendler je odnio matricu sa četiri verzije u „Olympic Studios“. Gdje je proces presnimavanja završen. Ovo je trebala biti značajna odluka, jer im je na „Olympicu“ dodijeljen tonski inženjer Edi Krejmer, koji će nadalje imati odlučujući uticaj na Džimijeve buduće pjesme.
1967
Hendriks je dodao nove vokale i gitarske dijelove tokom prve sedmice februara 1967. godine nastojeći stvoriti nešto istinski pionirsko. Čendler je iskoristio nove efekte i zvukove koji su bili tada dostupni.
Džordijevski mozak je obogatio pozadinske zvukove reprodukujući ih kroz slušalice, koje su se pomjerale oko mikrofona za snimanje, stvarajući „čudan odjek“.
Menadžer je takođe koristio ubrzane gitarske dijelove snimljene na pola brzine, što je podiglo visinu tona. Osim toga, eksperimentisao je i sa uglovima snimanja, što je pomoglo da se pozadinskim zvukovima da ikonski skoro magnovenjan osjećaj.
Ovaj eksperiment je bio rođenje prepoznatljivog zvuka Džimija Hendriksa. Gitarski solo bio je prva upotreba „Octavia“ gitarske jedinice za efekte. Stvorio ju je tonski inženjer Rodžer Majer i razvio je koristeći Hendriksov unos.
Udvostručenje frekvencije zvuka koji se unosi dalo je izlaznom produktu gornju oktavu.
Konstantno se kretao “naprijed”
Krećući se naprijed, Hendriks je pronašao svoj stil i trebao je nadahnuti legije gitarista u tom procesu.
Još nešto: Džimi je bio ljevoruk, pa bi uzimao gitaru i okrenuo bi ju naopačke. Ali koliko god Hendriksu bilo udobno sa gitarom u ruci, Edi Krejmer se sjeća da se bojao stati pred mikrofon.
„Mrzio je način na koji mu je glas zvučao”
„Mislio je da ima najgori glas na svijetu. Bilo mu je neugodno zbog svog vokalnog izvođenja; toliko da sam morao napraviti niz ekrana sa tri strane, okrenuti ih od prozora kontrolne sobe kako niko ne bi mogao vidjeti da je to on. Morali smo ugasiti sva svjetla u studiju, osim malog svjetla gdje je imao svoje stihove, i on bi snimao, a mi bismo stali i on bi gurnuo glavu po ekranu i rekao, ‘Hej, kako je to bilo? Da li je to bilo u redu? Jeste li sigurni da je u redu?‘ A ja bih rekao, ‘Džimi, bilo je super, bilo je sjajno. Da. Hajde, idemo. Nastavi to raditi.‘ Onda bi mi on odgovorio, ‘Oh, u redu. OK. Pa, onda ćemo napraviti još jedan snimak glasa,‘ ali bi sve uradio sjajno na kraju.“
Na mnogo načina, slučajni pucanj u mraku, studijsko eksperimentisanje u kombinaciji sa Hendriksovom genijalnom sposobnošću pisanja pjesama na kraju je stvorilo muzičku ikonu koju svi danas volimo. „Purple Haze“ je bio prvi pravi okus svih audio čuda koja su tek trebala doći od momka iz Sijetla.
